BUBREG U PAMUKU

Imala sam devet godina kad sam tri tjedna djetinjstva provela u Klaićevoj.

Mami i tati je doktor, sjećam mu se hladne ruke i bijele klompe kao da ih sad gledam, rekao da imam tumor na bubregu.
U Klaićevoj sam zbog bolova u njemu i završila.

Kristalnije od doktorovih klompi, sjećam se zabrinutosti na licima oba moja stvoritelja.
I mamine iznimno loše “sve je u redu” glume.

Dijagnoza je, ispostavit će se nakon drugog, trećeg, četrdesetog mišljenja, hvalim te bože,  bila pogrešna.
S tim je vijestima i nestala zabrinutost s maminog i tatinog lica.
Ja o dijagnozi nisam znala ništa.
Shvaćala sam samo da mama baš loše glumi da je sve u redu.

Kad sam napustila bolnicu, neprestano me gnjavila da nosim potkošulje i bodije.
Smjela sam ih skinuti samo kad Celzij prijeđe 25. 

Tadašnje mamino inzistiranje kasnije je postala podrazumijevajuća stvar.

Potkošulje i bodije nosim od septembra do maja.
Mogu imati golu nogu, butinu, stopalo, vrat, ali bubrezi moraju biti ušuškani u mekani pamuk kao meso u kupus koje je baba pred praznike u golemim količinama stručno zamotavala.
I tu priče nema!

Kasnije, kad sam odrasla, mama je vazda ponavljala da u svakom trenutku na sebi moram imati lijep veš, u slučaju da me udari auto, završim na hitnoj ili u nekoj sličnoj tragediji.

Ja sam joj uvijek uzvraćala da bi bilo ljepše da je motiv za nošenje lijepog veša spremnost za nepredviđenu situaciju, npr. ugledam tipa, padnem na dupe, dogodi nam se instant klik i malo vremena kasnije nađemo se oko u oko u tom lijepom vešu.

Niti se mama slagala s mojim, niti ja s njenim scenarijem.
Ali smo oko dobrog veša uvijek bile složne.
…

Godinama unazad, za nepredviđenu situaciju (i maminu i moju) spremna sam u
Extreme Intimo basic komadima.

Topovi i gaćice u svim godišnjim dobima, a laserski sječeni bodiji kad zahladi, neizostavan su temelj svakog outfita.