DANAS SE NE MRŠTIM

Botox sam prvi put ubola direkt u mrgudnu boru među obrvama.
Bilo mi je 26.
Svi su govorili prerano je, šta će ti to, tek ti je dvadesetšest, kako ćeš izgledati u tridesetima.

Sretnije, nadam se! - odgovarala sam u sebi.

Možda ga ne bih nabola s friško napunjenih dvadeset i šest, da mi lice nije ostarilo u dvadeset i petoj.
Sjećam se dobro jednog jutra, bio je mart 2016.

U retrovizoru auta, onog maglovitog jutra kad smo išli na ostavinsku raspravu, vidjela sam sebe staklenog pogleda, upalog košćatog lica, s nekim tek rođenim borama oko očiju koje su se spuštale ka dole kao voda na vodopadima, a između obrva dvije novorođene male brazde.

Istog sam dana u kosi pronašla i par prvih sijedih.
Izgledala sam kao mlada starica.

Bilo mi je jasno da starenje nije uvijek nužno povezano s godinama života.
Čovjek od stresa, tuge i jada može ostariti i u dvadesetpetoj.
Ja jesam.

Botox mi je popravio dvije novonastale brazde između obrva i onemogućio da ih produbljujem mršteći se pri pogledu na svaku mamu i kćer koje sam na ulici znala sresti.
Nakon šest mjeseci, čim je popustio, išla sam ga ubosti opet.
I tako godinama unazad odlazim po novu dozu, jednom, dvaput godišnje.

Danas, osam godina kasnije, mrštim se nemjerljivo manje.
Na mame i kćeri više uopće ne.
Ni na nepravedan život, niti od tuge i jada.

Mrštenje mi danas izaziva samo sunce.
Što ga gledam duže, mrštim se više.
A ovog smo se ljeta, oči u oči, gledali cijela tri mjeseca.

Pa sam neki dan otišla osvježiti prošlogodišnji botox.
U centar grada Beograda, u fino uglancanu kliniku doktorice Jelene Glavinić.

…nastavit će se!