KOD BOGA DIONIZA

02.10.2022.

Bila je nedjelja.
Na uranak smo N. i ja pošli kod boga Dioniza.
Oboje u njega vjerujemo.
N. je vozio i neprestano purnjao onaj Glo.
Ja sam govorila - fuj kako možeš odmah ujutro tako na suho, bez kave, bez ikakve tekućine, muka mi je kad to gledam!
On je uzvraćao sa - e pa ti si me na ovo navukla!

Klasika, uvijek isti narativ.

Došli smo tamo kod Aranđelovca.
Lokacija vinarija Tarpoš. Meni se smililo čim sam vidjela brda i vinograde. Sijalo je sunce.

Dobro jutro! Dobro jutro!
Pozdravili smo domaćine, uzeli mapu, čuli neke tehničke informacije, pa prije kretanja sjeli popiti kavu.
Gledam ljude oko nas, svi prespremni.
Full oprema na njima. To su cipele za hiking, na leđima ruksaci, vjetrovke jakne, šilterice na glavama.

Pogledam sebe, a ja navukla “Jugoslovenku” i spremila dvoje naočale u torbicu, jer na uranak nisam mogla odlučiti koje bih taj dan nosila. Na nogama mi patike i neke hlače iz knitwear kategorije.
Umjesto ruksaka na leđima, imala sam samo sjećanje na školske dane kad sam ga nosila.

Dobili smo informacije o ruti i pošli u akciju. 

Znala sam da smo došli na hiking i da poslije njega slijedi ručak i vino i degustacija, vinska školica i žur… Gušti, da pojednostavim!

Ali je u mojoj glavi taj hiking bio pičkin dim. Pinka, mrvica uloženog vremena. 

Rekli su i da na našoj hike ruti imamo dvije postaje sa okrijepom.
Sa vinom, pršutom i sirom, orašastim plodovima, kavom, sladoledom.

Računala sam da prepišaš od jedne do druge.
Međutim, računanje mi nikad nije išlo.

Put do prve postaje bio je jednostavan.

Puno smo se kretali kroz naseljene dijelove.
Bilo mi je zabavno da zavirujem u dvorišta, pa namaštavam priče o obiteljima koje tu žive.

Na jednom sam balkonu vidjela deke koje se zrače.
Tako je i moja baba vikendom iznosila jastuke pune perja.

I perine, tako je te pokrivače zvala.

Nikad nisam voljela spavati pod njima.
Bile su teške i gušile su me kao prvi momak. Inače, škorpija u horoskopu.

U nekom dvorištu bile su dvije velike saksije.
Jedna obojana u srpsku, druga u rusku zastavu. A na jednoj su ogradi još stajale svadbene mašne. Izblijedile, ali valjda kao dokaz da se u toj kući netko skrasio.
Nekim je kućama to golemi uspjeh.
Govorila sam Niki da mislim da stoje od ‘98.
On o njima nije mislio. Samo je hodao.

Stigli smo do prve postaje. Okrijepili se, dupe stavili na travu, malo pogledali u sunce.
Sijalo je jače nego kad smo došli. 
I uglavnom smo sinkronizirano tihovali.

Progovorili smo kad smo se složili da je vrijeme da krenemo dalje.

Od prve do druge postaje znoj mi je s vrata kralježnicom išao do trtice.
A kroz šumu, granje, šiblje i uzbrdicu išla sam ja. Nije bilo pičkinog dima koji sam zamišljala.

U jednom trenutku shvatim da mi treba gorivo, pa u uši nabodem slušalice i odlučim početi s Ninom Simone. Ain’t got no, I got life!
Ona me inače dobro vozi.
Nina moja dobra nije drugi stih opjevala, a već sam ju smaknula i znala da za prolazak kroz tu zajebanu šumu treba nešto što vozi kao Lauda McLarena u Monaku ‘84.

Dva poteza prstom po ekranu  i u uši je došla moja guilty pleasure numera.
Montenegro, Monte Carlo.

Penjem se šumom uzbrdo, šiba mi iz slušalica Tina Ivanović.
Neki ljudi, također štovatelji Dioniza boga, prolaze pokraj mene, da ne kažem, obilaze me, ja mislim, glupo mi malo da mi Tinu čuju iz ušiju, ali onda mislim, jebe mi se, meni treba boost ili do druge postaje neću stići.

Što je Rockyju Balboi Eye of the tiger, to je meni Ivanović Tina - Montenegro Monte Carlo!

Na drugoj postaji nabola sam na čačkalicu pršuta i sira i pitala se koliko još moramo hodati do konkretnog ručka, stolice i butelje.
Nekoliko minuta odmora kasnije, krenuli smo pobjediti i posljednji komad puta.
Nas dvoje i pridružio nam se neki pas.
Išli smo kroz polja i kukuruze.
Pas se nije odvajao od nas.
Stigli smo do baby vinograda, pa vidjeli da se ruta može malo zajebati ako se spustimo kroz njih. Nikola poštenjačina nije htio.
A ja nisam htjela varat sama.
Okružili smo pošteno, pa vidjeli ostatak štovatelja Dioniza kako idu prečicom kroz vinograd.

Kažem Niki - evo pametni ljudi. On ponavlja - ali mi nismo varali.

Sa trncima u stopalima i klecajućim koljenima stigli smo u vinariju.
Sjeli, ručali, nazdravili.
Sunce je i dalje grijalo.
Kasnije smo sa čašom u ruci pod hrastom ležali na ćebićima, dok smo slušali o tlu, klimi i Tarpoš sortama. Sunce je grijalo sve manje.
Iza vinograda je zašlo dok su DJ braća vrtila mjuz koji smanjuje napetost u kukovima i uklanja krutost iz stava. Sve je bilo mekano.
Doma smo se vratili taman u vrijeme za krevet.
Pred san sam pogledala koliko mi je aplikacija koraka izbrojala.
Bilo ih je preko 20 hiljada.
DVADESET DVIJE HILJADE, točnije.

Da mi je netko nekad rekao da ću do vina hodati cca 15km, dala bih mu košuljicu koja se na leđima kopča.

A vidi me sad, jedva čekam sve isto opet.

27.05.2023.

Bila je subota.
Pošli smo kod boga Dioniza. Drugi put.
Nikola je opet purnjao Glo.
Nisam mu rekla da je odvratno što puše to na suho i na uranak u autu.
Čitala sam naglas “Ponekad se probudiš u Beogradu” knjigu.
Kupila sam ju jedne srijede kad sam se vraćala s treninga.

Radovala sam se bogu Dionizu, ali ovog puta, čak i više, hiking turi.
U odličnoj sam formi, treniram četiri puta tjedno, jedem čisto, pijem minimalno. Osjećam se snažno i sigurno u svoje tijelo. Ne tromo i teško kao prošli put.

Obukla sam se adekvatno. Nikakve torbice i u njima naočale ine.
U ruci nosim samo bocu s vodom.

Čim smo krenuli, N. i ja smo zauzeli čelo kolone i zadali tempo. 
Prvo mjesto izgubili smo nakon prve stanice sa okrijepom. Nije nam se bilo lako odvojiti od pršuta, sira i vinske čaše, pa smo vodstvo prepustili entuzijastičnijima.

Kao i prethodnog puta, ručak, vinska škola i kvalitetan žur kasnije, vratili smo se doma sa 15+ kilometara pod nogama.

Da se radujem novom iskustvu kod boga Dioniza, sada se već podrazumijeva.

A novo je na radaru 07.10. na lokaciji vinarije RAJ i Matalj.
Za razliku od prethodna dva iskustva, ovo donosi tri potencijalne rute.
Od 5, 10 i pazi sad, 40 kilometara.
Treću ću opciju prepustiti ozbiljnim biciklistima, a za sebe biram ovu pod b).

Ako ste i vi zainteresirani, za 5, 10 ili 40 kilometara pod nogama, pa ručak uz vinsku školicu i finu količinu divnih vina, detalje pronađite na @dionysusexperience Instagram profilu ili na njihovom webu.

Tko vjeruje u boga Dioniza, vidimo se 07.10. da mu se zajedno molimo.

Živjeli!